Istraženi rodoslovi

Sedam stoljeća Ručevića iz Starih Mikanovaca: u zbilji i mašti *

Autor piše o genealoškom istraživanju obitelji Ručević. Ona potječe iz Slavonije u istočnom dijelu Hrvatske s područja između gradova Đakova i Vinkovci. Prezime je prvi puta uporabljeno kao Ruch 1310., kao Ručevački (Ruchevachki) 1525. i kao Ručević 1670. U ranom XVI. stoljeću bježeći pred Osmanlijama, neki od Rucha odlaze u Alzas u doba nakon 30-godišnjih ratova (1618.-1648.), prethodno prolazeći jedno stoljeće kroz Njemačku i Švicarsku. Kasnije se raseljavaju i diljem svijeta.

Korjenska kuća obitelji Ručević u mikanovačkom Šušnjaru, danas u ulici Vladimira Nazora kbr 23 te takvog izgleda i danas (snimljena s ulične strane), izgrađena je prije više od 200 godina s ubrzo dograđenim trijemom na stupovima duboko uz nju, i to na kućištu ranije zaposjednutom drvenim nastambama. U taj prostor su se Ručevići (nazvani obiteljskim nadimkom Ćanići) zasigurno naselili oko 1700., a svakako prije popisa stanovništva 1736.

Najveća grana familije, iza 1670. već nazvane Ručević, živi i ostaje u selima Budrovci i Stari Mikanovci u Slavoniji. Ukupan broj osoba koje nose prezime Ručević iskonom iz Starih Mikanovaca nikada ne doseže brojku 400. Ovaj zapis rodoslovna je priča o obitelji Ručević iz Starih Mikanovaca kao i o njihovim predcima i potomcima diljem Hrvatske i svijeta.

Prezime Ručević potječe iz istočno-slavonskog dijela hrvatske nam domovine koji se naziva Šokadija, a unutar nje iz šireg područja Đakovštine i Vinkovačkog kraja. Na starinačko prezime Ručević se u drevnim spisima nailazi kao: Ruche, de Ruch, Ručevački, Ruczevich, Ruszevich i Ručević. Do sredine XVI. stoljeća ručevski rod je uvijek bio vezan na isti hidronim Jošavu, koja protječe na razdjelnici između s jedne strane Đakova i Budrovaca, a s druge strane Semeljaca i Starih Mikanovaca, pa i uz iste toponime, i to na posjed Ručevo zabilježen i u austrijskoj topografskoj karti iz 1883. te na još u XIV. stoljeću postojeće naselje Ručevski Sveti Andrija, kao i na kućište u nešto južnijem dijelu i danas poznatom lokalitetu Ručevac. Srednjovjekovni podatci o Ručevićima u prostoru Jošave, Ručeva, Ručevca, Budrovaca i Starih Mikanovaca te zamalo od nigdje drugdje – podvrđuju iskon ručevskog roda s toga prostora koji se pretežito nalazi u Đakovštini, a tek djelomice u mikanovačkom kraju bliže Vinkovcima. Tragovi na prezime sežu u davnu 1310., dakle u vrijeme od prije osam stoljeća, a tragovi na popise stanovništva ili kanonske vizitacije ili zapise u matičnim knjigama sežu u 1670., dakle u vrijeme od prije pet stoljeća.

* Većina tekstova o Ručevićima na ovom web sjedištu napisana je temeljem novijih istraživanja (2010.-2020.), i to prema:

Božidar Ručević, Rodoslovna baština Ručevića. Zagreb: Vlastita naklada, (2020.); ali i prema:

Božidar Ručević, Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca – rodoslov, homagij, kronika, kazivanja. Zagreb: Vlastita naklada i Naklada Stih, (2008.);

Božidar Ručević, Pet stoljeća Ručevića iz Starih Mikanovaca: u zbilji i mašti, Zagreb: www.rodoslovlje.hr (6. 1. 2012.);

Sumjerljivost s Ručević rodoslovom, koji je izradio i dobrotom ustupio prof. Tomo Šalić (Vinkovci, 2009.);

Adam Čurdinjaković, Mikanovački rodovi, Stari Mikanovci i Ivankovo : Rukopis, (2010.)

Područje podrijetla roda Ruch, Ručevački, Ručević u Hrvatskoj.*

Današnji pogled na Budrovce i Stare Mikanovce i riječicu Jošavu

* Ivanka Brodarac (ur.), Veliki atlas Hrvatske, Zagreb: Mozaik knjiga, 2002.: Karte 76. i 77.

Jutrenje na Jošavi *

I kad me raznježi

pa suza niz lice kane

tek tad drugi vide

moje otvorene rane.

Utihnula je Jošava

tu u meni negdje

i nosi me nekuda

a ja ne znam gdje.

Danas na Jošavi u blizini Đakova stvoreno je jezero kroz koje bistra rječica i dalje teče uzburkana posjetom brojnih kupača i ribiča, a među njima i puno namjernika iz roda Ručevića. U širem području Jošave u ručevskom rodu sve započe i traje!

U Hrvatskoj prema popisu stanovništva iz 2001. prezime Ručević broji tek nešto manje od 400 osoba, muškaraca: 142,  žena rođenih Ručević: 95, žena udanih Ručević: 160. Svi Ručevići rođeni bilogdje, ali baš svi, i to ne duže od četvrtog ili petog naraštaja vuku podrijetlo samo iz Starih Mikanovaca i Budrovaca.

Crkve u Starim Mikanovcima i Budrovcima

Drevne sveze budrovačkih i staromikanovačkih Ručevića

Nakon više od 300 godina razdvojenosti budrovački i mikanovački Ručevići danas nisu nikakav rod. Rodoslovna suradnja je nekoliko desetljeća uzalud od mnogih tražena, te je tek u jesen 2006. slučajnim ‘računalnim’ susretom s gospodinom Josipom Ručevićem Joščevim plodovito ostvarena. Tako se otvoriše i njihova zanimljiva genealoška vrata te je ovdje tek primjerice zapisan rodoslovni detalj Joščevog roda Ručevića – bez braće i sestara u vodoravnim redovima.

(1816.-1871.) FABIJAN i supruga Luca Maršić

/

Oko 1836. ADAM i supruga Marija Mumić

/

(1875.-1939.) FABIJAN i supruga Janja Kedačić (1879.-1963.)

/

(1908.-1996.) STJEPAN i supruga Marija Boršić (1917.-1999.)

/

(1944. – ) JOSIP i supruga Margareta Damjanović (1950.-)

/

(1971.-) ANTUN i sestra Julija (1972.-)

Dragocjeno zabilježiti je da je 1760. u blizini Budrovaca na starom putu prema Đakovu na crkvištu Sv. Klare ponovno izgrađena kapela u njenu čast. Zanimljivo je da je istoj svetici 1810. posvećena župna crkva i u nedalekim Starim Mikanovcima. Ono što ta dva sela trajno povezuje od XVII. stoljeća zajedničko je vrelo prezimena Ručević, a koje se nazire još od samog početka XIV. stoljeća

Na slici iz 1917. je Fabijan Ručević Joščev sa suprugom Janjom i njihovom djecom: Stjepan, Šimun, Petar, Adam, Ivan, Mato, Marica i Barica.

Kapela Sv. Klare na staroj cesti za Đakovo kod Budrovaca.

Ručevački sokak pravi je ‘spomen put’ na dolazak Ručevića u Budrovce,  imenovan od seoskog puka prije nekoliko stoljeća

Skica domova Ručevića u Budrovcima

Migracijska shema roda Ručevića

Alzas i Stari Mikanovci

Slavonska iskra roda: Ruch, Ručevački, Ručević

Herceg Koloman 1239. darovao je Đakovo bosanskoj biskupiji u koji se 1252. iz Ban Brda u župi Vrhbosanskoj sa stolnim kaptolom povukao dominikanac biskup Ponsa. Od tada biskupija u Đakovu djeluje kao locus credibilis, jer je biskupskim središtem službeno postala tek 1349.

Prvi poznati akt iz rada biskupskog kancela potječe iz 1310. U tome spisu čitamo da je kupac imenom Thomas kupio od tadašnjeg biskupa Nikole zemlju zvanu Bolkteluke. Istu zemlju ranije je đakovačkom biskupu založio Thomasov otac – comes Andreas de Ruch velikaš s Jošave. Od tada se i nazire plemeniti trag obitelji Ručević te nahodi usmena predaja o tome.*

U Spomenici župe Sveti Đurađ, Sanctus Georgius, istočno od Donjeg Miholjca uz rijeku Dravu, zabilježen je 1334. svećenik Duclin de Ruch iz Bucha,** vjerojatno jedan od Andreasovih sinova ili unuka. Istraživanje podrijetla prezimena u grafiji Ruch donekle upućuje na mogućnost njegova postojanja u Akvitaniji gdje se od rimskog doba i danas nalazi gradić Ruch te na Biskaju zemlja Buch, pa tako i u doba okupljanja za mnoge Križarske vojne usmjerene prema Jeruzalemu, čije su čete u više navrata prošle i hrvatskim krajevima, Jadranom i Panonijom,*** i to u razdoblju od 1095. do 1250. Povratci križara su trajali i desetak godina duže i još uvijek se ne zna koji je od tih križara onaj koji se zaljubio u neku našu i zastao u međuprostoru Đakova i Vinkovaca uz rijeku Jošavu oko koje se za Ručeviće sve zbilo i zbiva se od negda do danas?!

* I. Nagy, Codex Dipl. Hung. Andegaven. Vol. I. 212. Zabilježba od 9. listopada 1310. Knjiga se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu.

** Spomenica župe Sveti Juraj-Đurađ kod Donjeg Miholjca. Zapisi iz 2003.

*** Akademik Franjo Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, Cit.: ”Najčešći smjer kretanja tih brojnih križarskih armada, koje su odavale sliku neorganiziranosti a nerijetko i nasilništva, bile su stare rimske ceste kroz Panonsku nizinu ili teško prohodni putovi kroz Istru i Dalmaciju, odnosno plovni put Jadranom uz hrvatsku obalu.”, 1991.: 109.

Mogući izgled odora hrvatskog plemstva u XIII. i XVI. stoljeću.*

Znameni od plemenita i neke usmene predaje i crteži o grbu Rucha iz 1223. vjerojatno potječu od raspadnute templarske (i)li iobagionske organizacije (i)li od vitezova ivanovaca, kao mogućih rodočelnika ručevskog roda u osobi nekog njihova prolaznika ili povratnika s križarskih vojni, a koji se u tom slavonskom prostoru uz Jošavu udomio i pohrvatio.

* Antun Vujić (gl. ur.), Hrvatski leksikon, II. sv. L-Ž, Vojne odore, Tabla XXVII. Zagreb (1997.)

Hrvatske plemićke odore u XVI. stoljeću

Od Akvitanije u Francuskoj do Šokadije u Hrvatskoj*

Znameni od plemenita i neke usmene predaje i crteži o grbu Rucha iz 1223. vjerojatno potječu od raspadnute templarske (i)li iobagionske organizacije (i)li od vitezova ivanovaca, kao mogućih rodočelnika ručevskog roda u osobi nekog njihova prolaznika ili povratnika s križarskih vojni, a koji se u tom slavonskom prostoru uz Jošavu udomio i pohrvatio.

* Antun Vujić (gl. ur.), Hrvatski leksikon, II. sv. L-Ž, Vojne odore, Tabla XXVII. Zagreb (1997.)

Zemlja Buch (Pays de Buch) u departmanu Gironde

Bordeaux grad je na jugozapadu Francuske te prijestolnica pokrajine Akvitanije i departmana Gironde, a osnovali su ga Kelti u III. st. pr. Krista. Nakon braka Eleonore Akvitanske, bivše žene Luja VII. s Henrikom II., grad 1154. prelazi u engleski posjed. U njihovu posjedu ostaje iduća tri stoljeća, zajedno s cijelom Akvitanijom, koja pod Englezima postaje Guyenne. Godine 1453., nakon Kastiljonske bitke sve ponovno pada u Francuske ruke. To je i razlog zašto su se mnogi akvitanski francuski križari rasuli diljem Europe na povratku iz vojni na prijelazu XII. u XIII. st. ne želeći se vratiti u okupiranu domovinu, pa je tako u to vrijeme vjerojatno najstariji ručevski predak Andreas comes de Ruch i zastao u Hrvatskoj.

U zapisima papinskih legata u kraju uz Jošavu, kao i u nešto sjevernijem području zvanom i Ručje, prezime Ruch i Rwch upisivano je još i 1405.,1439.,1448. i 1472.

Slijedeći znamen ručevskog roda zapisan je prema budimpeštanskom arhivu 1525., dakle, pred neposrednu osmanlijsku najezdu, i to u osobi vlastelina Tome Ručevačkog: ”Oko 1500. nalazimo u Miholjancima kao posjednike plemiće iz susjednog Baćina, osnovnog imanja loze Martina Sentemagoča. Jedan dio u to vrijeme držao je i Toma Ručevački, plemić s Jošave, koji je 1525. bio sudac Plemićkog stola u Vukovu.” Dakle,Toma Ručevački da bi mogao biti sudac Plemićkoga suda – morao je biti plemić, a to je i zapisano!

Zanimljivo je da neke Ručeviće u Budrovcima još i danas lokalno nazivaju Ručevački, a druge prema rijeci Jošavi pak Joščevi, gdje su neki od njih imali svoje mlinove. Nekolicina predaka Tome Ručevačkog pred nadolazećom osmanlijskom opasnosti napustili su zavičaj zadržavajući iskonsko prezime i odselili prema zapadnoj Europi. O tome čvrste dokaznice i poveznice još nema osim u pojavnosti imena Ruch na dva grba izniklih na tom putu pridruživši se prvotnome iz 1223. iz istih razloga. Kako nisu pronađeni zapisi o njihovim vladarskim imenovanjima i potvrđivanjima – oni po pravilima struke nemaju plemenitašku vrijednost, ali se legitimno mogu koristiti kao znameni svojih obitelji. Treba napomenuti da je prvotni pronađeni crtež grba iz 1223. samo mač, štit i godina te je on možda tek oznaka sa zastavice za neku križarsku četu, a sve cifrarije na njemu su novijeg doba.

Hrvatska XIII. Njemačka XVI. Njemačka ili Švicarska XVII

Na tom preko stogodišnjem putovanju, kroz Njemačku i Švicarsku, Ruchi prihvaćaju nauk Martina Luthera (Wittenberg,1517.) te se sredinom XVII. stoljeća naseljavaju u tridesetgodišnjim ratom opustošeno područje Alzasa i tada se od neupitnog rodočelnika Melchiora Rucha (1644.-1720.) pod pritiskom protureformacije sve više raseljavaju diljem Europe, ali i Amerike – što je izvrsno argumentirano od prekomorskih rodoslovaca.

Posebno je zanimljiva jedna bilješka iz doba ranijeg od protuosmanlijskih ustanaka i puno prije od Balkanskih ratova: ”Ručevići kao stari begovski rod iz Cetinja…”, koja može ukazivati da je ipak dio Ručevića islamiziran te se već u naziranju raspada osmanlijske vojske u nas ili zbog drugih razloga i mnogo prije Karlovačkog mira (1699.), negdje već oko 1600. povukao čak tamo u crnogorski kraj. Oko njihovih posjeda u Boki u Marinama i Očinićima nalazi se i nekoliko toponima i hidronima u čijem korijenu se nalazi riječ slična ruch, kao ruči ili Ručeva gradina, Ručeva lokva ili Ručev brijeg. Drugi izvor kaže da u shematizmu bokokotorsko-dubrovačke eparhije za 1886. na stranici 36. piše da su predci Ručevića u Boku došli poslije Kosovske bitke i ubrzo se islamizirali. Osim tih zapisa nadalje se o njima ne nalazi ni traga ni dokaza, pa se može predpostaviti da su, došli ovako ili onako, kao osmanlijski tlačitelji naroda pogubljeni u crnogorskom ustanku protiv Turaka 1684. te nestali u tom kraju?!

Rodoslov Ručevića mogao se prema pravilima struke istraživati tek od sredine XVII. stoljeća, i to u zaostaloj poslije-osmanlijskoj pustoši, pa su raniji znameni roda bez generacijskog slijeda zapisani samo zbog višeslojno zanimljive istine o njima, a plemićke naznake iz predturskih vremena sasvim su nestale.

Prvo vrelo poslije Turaka je iz popisa puka 1698. i 1702. u kojima se spominje Grgo Ručević, koji je prema podatcima kanonske vizitacije iza 1670. napustio prikriveno kućište Ručevac i naselio se u Budrovcima. Njegovi potomci okupljeni u većoj budrovačkoj zadruzi rastočili su se na manje posjede oko 1725. tako da su na popisu stanovništva 1736. zabilježeni kao očevi familija u to vrijeme već sasvim poseljačenih obitelji, ali tada i jedinih Ručevića u cijeloj Hrvatskoj, i to: Andrija, Bartol, Miho i Petar u Budrovcima te njihov brat ili bratić Franja tada već u Starim Mikanovcima.

Od toga drevnoga doba i danas veza između dva sela je mala, jer su uvijek bila razdvojena različitim župama, općinama i županijama. Osim tog Stari Mikanovci bjehu u Vojnoj krajini, a Budrovci ne. Između njihovih atara je selo Đurđanci, a u davnim vremenima i mnoge pustopoljine, šumetine i močvare.

Svećenik koji je u Maticu krštenih 1726. u Starim Mikanovcima, tada pripadajućim župi u nedalekoj Vrbici, prvi puta zapisao prezime Ručević bio je fratar Ambrozije iz Požege.

Prvi zapis prezimena Ručević u Starim Mikanovcima 1726

Preslovljavanje i prijevod dovršen je u konzultaciji s g. Mladenom Paverom utemeljiteljem Hrvatskog rodoslovnog društva ”Pavao Ritter Vitezović” iz Zagreba.

Die 30.8bris (ergo: octobris) 1726. baptizavi infantem natum 22. huius ex legitimo thoro Stephani Ruchevich a Mikanovczi et Mariae uxoris cui inposui Nomen Catharina – Patrinus fuit Joannes Radoychich… (in a morto?!)

Dana 30. listopada 1726. krstio sam dijete rođeno 22. ovog (mjeseca) iz zakoniota braka Stjepana Ručevića i Marije supruge kome nadjenuh ime Katarina. Kum bijaše Ivan Radojčić… (in a morto?!)

Znači li ovaj zapis na kraju baš ”in a morto” ili nešto drugo – nije se uspjelo razjasniti. Je li možda Katarina na krštenju umrla?

Sakrament krštenja obavljen je u crkvi Sv. Bartola.

Dakle, prvi zapisani Ručevići u Starim Mikanovcima su Stjepan 1726., kao otac na krštenju kćeri Katarine, koji kasnije nije imao potomaka (kći mu je iste godine umrla) i Franja 1737., kao rodočelnik obitelji na popisu stanovništva. Može se pretpostaviti da se je Franja negdje zaljubio u Ćanićku te iz Budrovaca doselio i priženio za jedinicu Ćanić/Čanić, jer u Starim Mikanovcima ručevski rod i danas tako lokalno nazivaju, a i samo prezime Čanić, kazivači kažu podrijetlom iz Like od Gospića *, u tom dobu u Šokadiji nestaje.

* Negda selo Čanić gaj, sada predgrađe Gospića, danas bez prezimena Čanić u njemu?!

Nije kosi toranj samo u Pisi

Istraživanje crkve Sv. Bartola s kosim tornjem,* i to prema projektu Uprave za zaštitu kulturne baštine iz Zagreba, vodio je povjesničar Ratko Ivanušec iz Konzervatorskog odjela u Osijeku iz čijeg se izvješća ovdje dio citira:

”Najstariji romanički dio, od sakristije prema tornju, izgrađen je polovicom XI. stoljeća. Romanička nadogradnja rađena je u drugoj polovici istog stoljeća s tornjem koji od samog početka ima blagu kosinu, dok je gotički dio crkve sagrađen iza 1386. Barokni elementi su u građevinu uneseni kod obnavljanja crkve 1730., a ponovno se restaurira od 2002., što traje i danas.”

Važno je još za reći da su ispod crkve pronađeni temelji stare crkve iz IX. stoljeća na kojima je djelomice građena i sadašnja crkva.

Danas se u crkvi Sv. Bartola ponovno vrši služba Božja, kao i onda kada su se u toj crkvi obavljali sakramenti i bilježeni prvotni zapisi u matice: rođenih, vjenčanih, umrlih i staromikanovačkih Ručevića, i to već u samom početku XVIII. stoljeća. ** 

* Crkva Sv. Bartola na crtežu Matije Pokrivke (1923.-2010.)

** Iz ranog doba donekle sačuvana je Matica krštenih (1724. – 1736.) iz Župe Vrbica pod koju su tada spadali i Stari Mikanovci.

Zub vremena zatro je mnoge tragove grobova pa i nekolicine pokopanih Ručevića na groblju oko drevne crkve Sv. Jakoba. Stoga dva najstarija ručevska groba (svećenika Jakoba iz 1812. i učiteljice Jelice 1829.) s početka XIX. stoljeća pronađena su tek na sadašnjem mikanovačkom groblju Svetog Nikole, čiji su nadgrobni spomenici danas uklopljeni u grobnicu generala i liječnika Stjepana Ručevića.