Rodoslovno i hrvatsko jučer, danas i sutra

Korjenike i vrela Ručevića

Misli vodilje za pokretanje ovoga web-sjedišta su drevna vrela naroda hrvatskog i obitelji Ručević, i to ”… poput vjerodostojnih spomenika materijalne i duhovne kulture puka koji ih je stvorio i koji ih čuva kao izraze neprekinutog pamćenja…” (Petar Šimunović 2006)

Ove misli su tek zrnca eolskog pijeska iz Svevišnje vječnosti svemira koja u vrjemenu i prostoru svoga bivstva usporedno dokazuju da su sitnice i malenkosti tisućljetnih rodoslovnih zbivanja vrijedna motrenja i pamćenja u životu čovjeka. (Božidar Ručević 2018)

Sretna je okolnost u rodoslovnom i narodnosnom smislu da su u dodiru tri stoljeća školovani ljudi u obitelji Ručević podrijetlom iz Starih Mikanovaca svoja rodoslovna istraživanja zapisivali/objavljivali/kazivali na korist potomcima i mnogim namjernicima iz puka rodbinskoga, hrvatskoga i inozemnoga.

O prvom i najstarijem ručevskom rodoslovnom zapisivaču, svećeniku i župniku u Vrbici, Jakobu Ručeviću (1801.-1842.), koji je rođen i pokopan u Starim Mikanovcima, ovdje postoji tek slika drevnog nadgrobnog spomenika na mikanovačkom groblju Sv. Nikole na kojem se nahodi nerazjašnjena pojava da je na mjestu gdje se obično nalazi križ uklesana ruža?! Unatoč kratkom životu (tižika, tuberkuloza) uspio je pregledati podatke Kancela đakovačke biskupije i mnoge župske arhivalije te poput rodoslovnih iskrica otvoriti put budućih genealoških i  onomastičkih istraživanja roda Ručevića iz Starih Mikanovaca u vinkovačkom kraju.

Tek desetak godina poslije Jakobove smrti naziru se početci fotografije te je njegovom istragom i trudom zabilježeni crtež i opis grba do danas ostao posebno važan podatak iz prošlosti roda Ruch/Ruche/Ručevački/Ručević te svojevrsna dokaznica o njihovom mogućem plemenitom iskonu, iako se vjerojatno radi o znamenu neke križarske čete * koja se u povratku iz vojne zaustavila i ostala u hrvatskom šokačkom kraju u širem području tada postojećeg samostana templarskog, pa isusovačkog na razmeđi vrbičkog i mikanovačkog atara u blizini crkve sv. Bartolomeja. Taj Jakobov zapis o grbu u njegovu brevijaru ostavljenome na prozoru mikanovačkoga kućara glasi: ”. . .grb kao zeleno obojeni izrazito trokutasti štit sa srebrnom šesterokrakom zvijezdom i srebrnom trakom s u pozadini izvirujućim mačem i upisom – comes de Ruch/e i anni 1223 . . .” Plemeniti iskon potvrđuju i neka druga vrela, jer se ne može biti sudac Plemićkog suda u tadašnjem Vukovu (današnjem Vukovaru), kao što se 1525. navodi za Tomu Ručevačkog vlastelina s Jošave ** , a da niste bili plemić, te isto 1526. bilježi na popisu stanovništva pred osvajački pohod Osmanlija na hrvatski slavonski kraj.

* Povijest kaže da su mnogi grbovi nastali kao vojne oznake u dobu križarskih ratova, ali i bilježi da važe samo oni koji su potvrđeni vladarskom poveljom ili pak zapisani u Gothi (te slično) što ovaj nije. No, unatoč tome zakonodavac u nas veli da se i takav grb može rabiti u gospodarske i obiteljske svrhe bez plemićke (plemenite) vrijednosti?!

** U dokumentu budimpeštanskoga arhiva Also Szlavoniai okmanytar, 1525.: 290-292. piše: ”Oko 1500. nalazimo u Miholjancima kao posjednike plemiće iz susjednog Baćina, osnovnog imanja loze Martina Sentemagoča. Jedan dio držao je u to vrijeme i Toma Ručevački plemić s Jošave u Đakovštini, koji je 1525. bio sudac Plemićkog stola u Vukovu, današnjem Vukovaru.”

Na grobu na latinskom jeziku piše: ”Jacobus Rucsevich presbiter diacesis diakovariensis obiit 12. februari 1842. aetatis anno 41.”

(Prijevod s latinskog: Jakov Ručević svećenik đakovačke dijaceze/biskupije umro je 12. veljače 1842. u dobi od 41 godine.)

Unatoč kratkom životu očito je da je svećenik Jakov Ručević imao dobar dodir s arhivalijama slavonskih župnih dvorova kao i s pismohranom đakovačke biskupije. Proučivši tada postojeće i još uvijek znane ručevske toponime, i to: Ručevski sveti Andrija, Ručevo, Ručevac, Ručje, kao i plemićku nastambu ručevačku na rijeci Jošavi te tako uspio uočiti svezu i mijenu prezimena od Ruch preko Ručevački do Rucsevich (Ručević) te doći i do onoga kazivača ili podatka koji mu je omogućio povezati postojanje grba i godine na njemu – o čemu je unio bilješku u svoj brevijar. Usmena predaja iz nekoliko Ručevićima susjednih mikanovačkih domova (Babajići, Martinovići), kao i iz same Ćanić kuće, potvrđuje da je Jakob Ručević već teško bolestan bio maran rodoslovni kazivač.

Na grobu Jelice Rucsevich, prema kazivačima učiteljice (što nije upisano na njenom grobnom kamenu), zapisano je da je preminula na dan 8. travnja 1829. u starosti od 53 godine, gdje je brojka 5 jedva čitljiva.

”U matici umrlih upisana je kao prva supruga Pavla Barića, rođenog u Čambrovcu kod Slunja, vojnika najamnika s kbr. 148 u Starim Mikanovcima.” (Adam Čurdinjaković, 2010.)

Obzirom da je prva jednorazredna škola u Starim Mikanovcima utemeljena u središtu sela pored crkve, i to tek 1828. učiteljica Jelica Ručević svojim je življenjem u njoj možda stigla podučavati samo nekoliko mjeseci.

Grob Jelice Ručević, učiteljice; groblje Sv. Nikole u Starim Mikanovcima.

Grobovi Jakoba Ručevića, svećenika i Jelice Ručević, učiteljice su među najstarijima na groblju Sv. Nikole u Starim Mikanovcima.

Danas su ove nadgrobne ploče, iz najstarijeg dijela mikanovačkog groblja, kao i kosti iskopane ispod njih, ugrađene u staru ručevsku grobnicu (oko 1960.) u kojoj su pokopani liječnik i general Stjepan Ručević (1835.-1919.) te šestorica njegove braće: Martin (1839.-1905.), Luka (1843.-1929.), Božo (1847.-1873.), Bartol (1850.-1926.), Marijan (1853.-1859.) i Antun (1855.-1887.)

U starom dijelu mikanovačkog groblja, gdje su ukapani i Ručevići, nađen je središnji dio kamenog križa na kojem se nazirala pisana riječ ”can. . .”, čija su se vitičasta slova mogla očitati prstom. Zapis podsjeća na prezime Ćanić *. Autor ovog štiva je taj komad kamenoga križa odložio na ploču stare ručevske grobnice, i to o godovini Svete Klare 1988. u nazočnosti (patera Domagoja) Ilije Martinovića, svećenika, koji je bio u šetnji grobljem.

* U blisko vrijeme – prije popisa stanovništva 1736. (Ivan Mažuran, 1993.: 322. i 353.) – kad i Ručevići u Mikanovce stigla je iz Like obitelj Čanić bez muškog potomka te se okućila u selu, pa i ručevski obilježila i prije bilo kojih popisa žitelja u to doba, no ipak to je prezime u selu u obliku Ćanići ‘preživjelo’ kao obiteljski nadimak svih Ručevića podrijetlom iz Starih Mikanovaca. Stoga je usmena predaja o našem dolasku iz Like preko Svinjara (danas Davora) točna priča za obitelj pra-i-neke-nam-bake Marije Ručević (r. Čanić) u kojoj se spominjala i neka rođačka obitelj prezimena Šarac, koja je u Mikanovcima zabilježena na popisu 1702. g. Taj podatak i godina možda pojašnjava doba dolaska ovih obitelji u današnje Stare Mikanovce iz smjera Gospić – Davor, kao i ovog lokalnog ručevskog iz Budrovaca.

* U blisko vrijeme – prije popisa stanovništva 1736. (Ivan Mažuran, 1993.: 322. i 353.) – kad i Ručevići u Mikanovce stigla je iz Like obitelj Čanić bez muškog potomka te se okućila u selu, pa i ručevski obilježila i prije bilo kojih popisa žitelja u to doba, no ipak to je prezime u selu u obliku Ćanići ‘preživjelo’ kao obiteljski nadimak svih Ručevića podrijetlom iz Starih Mikanovaca. Stoga je usmena predaja o našem dolasku iz Like preko Svinjara (danas Davora) točna priča za obitelj pra-i-neke-nam-bake Marije Ručević (r. Čanić) u kojoj se spominjala i neka rođačka obitelj prezimena Šarac, koja je u Mikanovcima zabilježena na popisu 1702. g. Taj podatak i godina možda pojašnjava doba dolaska ovih obitelji u današnje Stare Mikanovce iz smjera Gospić – Davor, kao i ovog lokalnog ručevskog iz Budrovaca.

Dr. sc. Stjepan Ručević, general i liječnik (1835.-1919.)

Rođen je i pokopan u Starim Mikanovcima, a umro je na Sušaku.*

Nakon pučke škole u Mikanovcima i gimnazije u Požegi studij medicine i vojnu akademiju završava u Beču. Poslije studija nekoliko godina radi kao liječnik u trupi, a specijalizaciju (psihijatrija, umobolnost) obavlja u vojnim i općim bolnicama u Zagrebu** i Beču.

Svršetkom XIX. stoljeća dobiva položaj K. u. K. Generalstabsartz te više godina bude povremeno pozivan u tim dvorskih liječnika cara i kralja Franje Josipa, i to bez obzira gdje bi bio raspoređen službom i statusom. U tom razdoblju nadštabni liječnik dr. Stjepan Ručević po nalogu carskog dvora liječi i izliječi teško bolesnog sultana Mehmeda V. te biva odlikovan vrijednim turskim odlikovanjem Velikom zvijezdom, zvanom Medždije (tur. Mecidiye)***, i to: (WKW 1900; 13/17/:393), 26.04.1900. A i inače je bio nositelj nekoliko najviših austrougarskih carskih odličja, kao na primjer od 1891. – zlatni križ za zasluge (LV1891;13/6: 96.)

Puno knjiga poklanja školi i čitaonici u Starim Mikanovcima, a školi kupuje i daruje harmonij. Zarana, ubrzo nakon vjenčanja, mu umire supruga austrijska plemkinja. Nisu imali potomaka. O tom braku nema niti zapisa, niti kazivača, a zbog neke čudne tajnovitosti o njemu se u obitelji nije smjelo niti razgovarati?!

Prvi svjetski rat zatiče ga na vojno-medicinskoj dužnosti u Rijeci i Zadru te zakratko i u nekim mjestima bliže fronti. Izgleda da je zbog potreba službe početkom rata bio opet mobiliziran u carsku vojsku. (Ovaj podatak nije sasvim provjeren te je vjerojatnije da je početkom rata radi svoje visoke stručnosti dobio tek nekoliko vojnih ‘ad hoc’ zapovijedi, koje su 1915. prestale!) Kao umirovljenik živi na Sušaku i imanjima nekih prijatelja oko Samobora, a često boravi i u rodnim Starim Mikanovcima. Poslije smrti prevežen je sa Sušaka i pokopan u središtu mikanovačkog groblja ispod povelika spomenika uklopljena u grobnicu, koju je za sebe i svoju braću za života dovršio.

Tijekom svog radnog vijeka puno je pomagao školovanje mlađih rođaka i povremeno pregledima i lijekovima brinuo o zdravlju svojih suseljana. Iza sebe je ostavio bogatu knjižnicu kožom uvezenih i zlatom otisnutih naslova tadašnjih vršnih medicinskih znanja, koja je još u vrijeme II. svjetskog rata bila uredno složena na policama na tavanu u kutu uređenom poput male radne sobe.****

U Ćanića kući i po selu prepričavala se zgoda kako je svaka reduša poslije ručka znala da je dida Stipi ugodila pripremljenim jelom kad bi ispod otarka kod raspremanja sinije pronašla dukat. Dida Stipa uvijek je to kriomice promatrao, jer je imao običaj nakon jela pola sata stajati stisnuta trbuha kao u vojničkom stavu pozor.

Jednom drugom zgodom dida Stipa napravio je ženama u kuhinji pravu strku tražeći da mu donesu vanilije. Ne znajući što on traži reduše se odluče za bili luk/češnjak, a on će: ‘Bođana mu, vidi, vidi šokačke vanilije!’ Kao baštovan vodio je brigu o svojim gredicama cvijeća i ljekovitog bilja, a iz Beča je ishodio i analizu o ljekovitosti vode iz bunara u voćnjaku bliže lesi kod lenije, koji je danas i već dugi niz godina nemarom zapušten i djelomice urušen!

Kad bi mu možda jednom u Mikanovcima željeli imenom obilježiti neku ulicu, onda bi najprimjerenija bila lenija koja od groblja do Vrbičkog sokaka presijeca sjeverne završetke šušnjaračkih numera i kojom je u smirajima dana volio šetati, i/ili barem spomen ploča na rodnoj kući.

* Na mjesečnoj skupštini ZL (Zbor liječnika) u Zadru, 25.travnja1919. javljeno je o smrti dr. Stjepana Ručevića generala i stožernoga liječnika u miru na Sušaku, i to 26.siječnja1919. što je zabilježeno i u LV (Liječnički vjesnik) 41/5/:224, 1919.

** U Zagrebu je postojala mogućnost specijalizacije, i to od 1804. u Općoj bolnici na Jelačićevom trgu, kao i u Vojnoj bolnici u Vlaškoj 87 od 1862., te od 1879. u Psihijatrijskoj klinici u Vrapču.

*** Točan naziv odličja dobiven je 2008. preko ljubazne gospođe Željke Milanko, asistentice u Turskom Veleposlanstvu u Zagrebu, a i dobrotom vojnog atašea u tom veleposlanstvu.

**** U nas Ručevića se pričalo da je kći generalova sinovca, također Stipe, sudca i senatora u Slavonskom Brodu, Jelena Ručević, liječnica (udana za liječnika Antu Zorića u Šibenku) – kod sebe spremila te vrijedne knjige. No, prema izjavi prof. Andrije Ručevića iz Đakova one se nalaze u nekoj škrinji na tavanu njegove kuće, koje će on navodno pokloniti u mikanovačku školu i tako iz mrtvih kapitala učiniti ih pristupačnim namjernicima. Dogodilo se!

Slijede crtice o generalu i liječniku dr. Stjepanu Ručeviću prema prof. dr. sc. Ivici Vučaku, koje su prikupljene za knjigu o Hrvatima vojnim liječnicima u Austrougarskom carstvu

Na mjesečnoj skupštini održanoj 25.siječnja1886. javljeno je o pristupu dr. Stjepana Ručevića c.kr. pukovnijskog liečnika u Zadru (LV12/2/:39, 1886).
Na Glavnoj godišnjoj skupštini održanoj 12.siječnja1892. izabran je dr. Stjepan Ručević u upravni odbor zbora (Liječnički vjesnik 1892;14/1/7-8). Na sjednici UO 14. veljače izabran je dr. S Ručević štabski liječnik za drugog bilježnika (Liječn. vjesnik 1892;14/9/:162).
Na mjesečnoj skupštini Zbora Liječnika u Zadru održanoj 29.kolovoza1892. dr. S. Ručević, stožerni liječnik govorio je o temi pod naslovom “Umobolestan ili ne? Ubrojiv ili ne?” (Vjerojatno prema svojoj disertaciji iz psihijatrije što je unijeo u ove podatke sinovac mu Marijan Ručević, tada još student prava, koji je prisustvovao predavanju.) Liječ. vjesnik 1892; 14/9/:162.
Na Glavnoj skupštini zbora 30.siječnja1893. dr. Stj. Ručević prihvaćen je u Odbor kao i na funkciju bilježnika (Liječ. vjes.1893;15/2:27,32).
S. Ručević s prinosom 3 for za srebrni lovor-vijenac kojeg je Zbor liječnika poklonio 25.lipnja1893. za spomenik Gunduliću u Dubrovniku. LV 1893;15/11/:180-181.
Zapriječen strukovnim poslom štabski liječnik S. Ručević izišao je iz odbora (LV 1894 /2/:) priobćava predsjednik zbora L. Rakovac.
Dr. S. Ručević, štabski liječnik iskazom članova nalazi se u Pljevlju u Hercegovini (31.12.1895. u LV 1886;18/1-prilog).
U svibanjskom promaknuću 1899. promaknut je štabski liječ. dr. S. Ručević tada u nadgledu u Pljevlju (LV1899;21:165) u generala i stožernog liječnika.
Stožerni nadliječnik i general dr. Stj. Ručević tek kratko je zapovjednik posadne bolnice Br.:21 u Temišvaru, jer biva imenovan glavarom zdravstva kod vojničkog zapovjedništva u Zadru (LV 1900/10/::370).
Znači kao general i stožerni liječnik radi u austrougarskoj vojsci od svibnja 1899. do prosinca 1903., dakle skoro pune četiri godine, kada je umirovljen.
Prema stanju 31.12.1903. i 31.12.1904. bio je dr Stjepan Ručević, general i stožerni liječnik u miru u Pokupskom i Samoboru na imanjima prijatelja.
Tijekom 1905. dao je dr. Stje. Ručević svoj prilog utemeljitelja pripomoćnoj blagajni K200 (LV 1905;27/6/:270; LV 1906;28/1/:33)
Prema stanju 31.12.1905. bio je dr. S. Ručević, c. i kr. generalni stožerni liječnik u miru na Sušaku.
Dr. Stjepan Ručević, u Sušaku doprinio K 20 Rakovčevoj zakladi u pripomoćnoj blagajni Sbora liječnika do 11.svibnja1906. u prigodi smrti dr. L. Rakovca, predsjednika Zbora (LV 1906;28/5/:207).
Dr. S. Ručević, Sušak platio 4.01.1908 članarinu ZL K 10 (LV 1908;30/4-Prilog/:1).
Prinosi sjajnog plesa Hrvatskog Sokola Sušak-Rieka održanog 14.02.1912. K 20 dr Stjepan Ručević Sušak. RNL /50/:2-1, sri 28.02.1912.
Doprinosi za gradnju Doma Hrvatskog Sokola na Sušaku – prigodom velikog sokolskog plesa na Sušaku 3.2.1913. K 20 general i stožerni liječnik dr Stjepan Ručević. RNL 1913;7/39/:pet 14.02.1913.

Šest godina poslije toga humanitarnoga plesa na Sušaku 1913. javljeno je na mjesečnoj skupštini Zbora liječnika 25. travnja 1919. u Zadru o smrti dr. Stjepana Ručevića, stožernog generala i vojnog liječnika, i to još 26. siječnja 1919. na Sušaku, a zapisano je i u Liječničkom vjesniku, Zadar, 41/5/:224, 1919.

Na svršetku ove crtice o dr. Stjepanu, kao posebnu zanimljivost zapisujem jedan razgovor sa svojim prastricem sudcem septemvirom Marijanom Ručevićem, koji je na jednom obiteljskom skupu (oko 1948.) ispričao da je prilikom posjete, još kao student, svome stricu od 1899. i generalu i liječniku, i to u kolovozu 1892. u Zadru, čuo za njegovu namjeru da će započeti pisati ručevske rodoslovne grane utemeljene iz dva skupa genealoških vrela, i to jednih teže provjerljivih iz doba prije matica te drugih lakše provjerljivih iza sredine XVI. stoljeća kada su matične knjige poslije dugotrajnog Tridentskog ekumenskog katoličkog sabora (1545.-1563.) postale obvezne. Tada su stariji od mene pohvalili – koliko je bio dobar generalov potez kada je uz sebe predvidio u istu grobnicu ukop i šestorice braće, od kojih su mnogi bili bitni za raspored ručevskih rodoslova.

Temeljem toga sam o pojavi dva bitna genealoška razdoblja već pisao u tri rodoslovne knjige * te eto četvrti puta i na ovom web-sjedištu, ali sada i objasnio vrelo. Nisam provjeravao prvotnost te pojave (danas nazvane predstatističko i statističko razdoblje), iako je po svemu sudeći ideja rođena baš u jednoj od Ručevića kuća oko 1892. No, svakako mislim važno je da je ta ideja kad tad rođena u hrvatskih rodoslovaca, a manje važno u kojega i čijega roda prvotno. U svemu tome moja malenkost ipak ne može prešutjeti da sam u strukturu ručevskih genealoških štiva uvijek nastojao ugraditi i predpovijesno rodoslovno doba naslovljeno temom Praskozorja ljudskih rodoslovlja služeći se genetičkim podatcima američke ”Genographic project” tvrtke iz prosinca 2011. za Božidara Ručevića s utvrđenim haplotipom Eu7 inače u %-ima najbrojnijim u Hrvata. Eto i to opet iz jednog od domova Ručevića.

* (Božidar Ručević 2008., 2017. i 2020.)

Dipl. pravnik Marijan Ručević, sudac Stola sedmorice, septemvir, (1871.-1951.)

Začlanjen u Družbu braće hrvatskog zmaja 21.studenoga1927. kao Zmaj mikanovački, a od časti u družbi obnaša dužnost Meštra od zabava. Od 1895. je član Pravničkog društva i Šokadije Zagreb, kao i Činovničke udruge te Udruge javnih namještenika.

Otac četvero djece: Marijan, dipl.inž.građ., Radovan, zaposlen i student, te Vilina kod kuće i Mira, dipl.inž.kemije.

Pučku školu položio u Starim Mikanovcima, a 8 razreda gimnazije i maturu 1889. u Vinkovcima, Studij prava I. semestar završio u Gracu, a dalje u Zagrebu gdje je absolvirao i diplomirao 1895. te iste godine sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevom trgu slijedeći svoju snažnu domoljubnu spoznaju.

Elegantan, načitan, religiozan i naočit ubrzo postaje poznat u društvenom životu Zagreba, grada koji postaje voljeni centar njegova životnog kruga.

U siječnju 1896. imenovan je sudskim vježbenikom u Zagrebu i Požegi, a nakon položenog sudskog ispita kao sudski pristav II. razreda službuje na sudovima u D. Stubici 2 g. te 4 godine u Zlataru i 2 u Pregradi, pa kao sudski pristav I. razreda dolazi u Veliku Goricu. Tu se je 1904. vjenčao za Vlastu pl. Peičić kćerku vijećnika Banskog stola u Zagrebu Ignaca pl. Peičić i Julke r. Amruš. 1906. je premješten kao upravitelj suda u Dugo Selo, gdje ga zatiče rat u koji odlazi kao dragovoljac u 28. pješačku regimentu. Radi bolesti 1916. napušta vojsku i biva na vlastiti zahtjev imenovan k sudskom stolu u Požegi iz koje 1924. odlazi u Zagreb zbog školovanja djece na Sveučilištu te radi na kr. sudbenom stolu s kojeg odlazi 1927. kao viječnik, a od 1932. je sudac Stola sedmorice (septemvir) sve do umirovljenja 1934. nakon 39 godina službe.

Prijateljuje s Dragutinom Domjanićem, a mirovinu u ugodi provodi i na poznatim preferans i tarok kartarijama na svojem imanju u Bukovcu. Povremeno boravi u rodnim Starim Mikanovcima, a stanuje u Zagrebu na Griču u Dugoj ulici br. 68. *

Rođen 1871. u Starim Mikanovcima, umro 1951. u Zagrebu, pokopan na Mirogoju.

* Većina podataka po zapisu samog g. septemvira Marijana Ručevića.

Dipl. ing. Velimir Ručević, arhitekt i slikar, (1921. – 2001.)

Rođen je u Starim Mikanovcima. Prve godine života provodi u rodnom selu s majkom Ruskinjom Jelenom Dostavalovom i sestrom Jelenom, jer su oca Stipu nakon povratka iz ruskog zarobljeništva poslali na završetak pravnih studija u Zagreb.

Pučku školu polazi u Požegi, jer mu tamo službuje otac pravnik, a maturira na gimnaziji u Slavonskom Brodu, gdje iz Požege doseljavaju 1932. U tom gradu mu je roditelj Stjepan Ručević postao senator, a godine 1939. u Banovini Hrvatskoj i gradonačelnik.

Velimir, zvan i Velja, studij arhitekture završava u Zagrebu 1947. Sestra Jelena, zvana i Ljalja, Zorić r Ručević, liječnica, rođena u Starim Mikanovcima 1923., a preminula je u dubokoj starosti 2018. u Šibeniku u kojem je uvažavana proživjela čitav svoj radni i obiteljski život.

Velja, među prijateljima nazivan Pat, svirao je violinu, mnogo čitao, uživao u stolnom tenisu i tenisu, volio duge vožnje biciklom, bio zaljubljenik u šume i gljivarstvo te u svoj šokački rod i rodne Mikanovce koje je često posjećivao.

Radni vijek proživio je sa suprugom Teom u Brodu, gdje je projektirao mnoge stambene zgrade, nebodere, zgradu suda i neke ladanjske kuće, a cijeli je život crtao vedute svoga grada u akvarel tehnici. Živio je u vremenima koje je krasila tiranija gluposti nad umom, a teškoće koje se urušavahu na ljude koji ne pripadaju partijama svladavao je nenametljivim humorom dokazujući da želi biti svoj bez podržavajućih klanova.

Posebna je obiteljska zanimljivost da su mu se roditelji Stjepan Ručević (1892.−1958.) i majka Jelena r. Dostavalova (1893.−1964.) upoznali u Sibiriji u Vladivostoku na Dalekom istoku i tamo se vjenčali u ruskoj pravoslavnoj crkvi.

Umro je u Brodu, a pokopan je u Zagrebu gdje mu žive djeca, sin Mladen i kći Tanja te unučad. Posthumno je u Slavonskom Brodu održana još jedna uspjela retrospektiva njegovih akvarela kojima je na divan način prikazao svoje viđenje grada i svijeta.

Dipl. ing. Božidar Ručević, član društva Pavao Ritter Vitezović, rođen 1933

Rođen u Osijeku 1933 godine.; Pučku školu je završio na Knežiji, gimnaziju pohađa u Zagrebu (zakratko Slatina i Gospić) te maturira u Virovitici; diplomira na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje pretežito i živi od 1935.; otac je tri sina Domagoja, te Zrinka i Vedrana; supruga Marta r Dér; član je nekoliko društava sa stručnom, kulturnom, domoljubnom i rodoslovnom potkom; od 1979. izvanredni je član Znanstvenoga savjeta za naftu pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (tada JAZU); nositelj je nagrade INOVA;

Piše mnoge stručne uratke i razna štiva u pisanim i elektroničkim izdanjima te knjige (i)li brošure, kao : 1970. g. > Uvod u tehnologiju tenzida; 2008. g. > Znameni i podrijetlo roda Ručevića iz Starih Mikanovaca; 2010. g. > Podrijetlo Hrvata od iskona do VII. stoljeća; 2014. g. > Croatan Indijanci – od legende do istine; svibanj 2017. g. > Hrvatska nacionalna genealogija / Hrvatski rodoslovni projekt; studeni 2017. g. > Hrvatska rodoslovna dokumentacijska središnjica – Buđenje; 2020. g. > Rodoslovna baština Ručevića. U tom posljednjem uratku pokušano je popisati sve Ručeviće (Ćaniće) iznjedrene iz Starih Mikanovaca, i to ma gdje se u svojim dobima življenja nalazili, kao i njihove dostupne obiteljske priče, i to na razini razumnih pretpostavki. Ima Spomenicu Domovinskog rata i uređuje web-sjedište www.rucevic.net, a umirovljeničke dane provodi u voljenom Zagrebu i Hrvatskom zagorju, dok vrelo predaka, majčino ubavo Zadubravlje te donedavnu prašumu hrasta lužnjaka u dolima i hrasta cera na brežuljcima, koji kao polumjesec okružuju pradjedovske Stare Mikanovce, ne zaboravlja nikad.