O Hrvatima
HRVATI U POVJESNICI SVIJETA
Dolazak Hrvata, Oton Iveković (1869.- 1939.)
Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!
Franjo Tuđman
Hrvatska povijest ne počinje od stoljeća sedmog!
Ivan Biondić
Tuđe poštuj, svoje čuvaj i budi ponosan što si Hrvat!
Hrvatska izrijeka
Zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakog ljudskog otuđenja!
Josip Bozanić
Slika: Dolazak Hrvata, Oton Iveković (1869.- 1939.)
Ova hrvatska narodonosna priča temelji se na nizu povijesnih i genetičkih vrela, natuknica, crtica i štiva o Hrvatima i njihovom jučer, danas, sutra, i to stvorenih do i od povijesnoga doba nastaloga 2013. godine ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju.
Hrvati su do svojih domovinskih prostora na zapadnoj strani od istočne granice Zapadne Europe tekli i dotekli, kroz višetisućljetno razdoblje prije Krista i kroz šeststoljetno doba pojave Krista, krećući se u prostorima od Kanaana dotičući Egipat na jugu i Ind na istoku te prolazeći s obje strane Kavkaza, Kurdistanom i Perzijom, pa preko Zakavkazja i Karpata sve do alpsko-srednjoeuropsko-mediteranskoga područja. Istovremeno su bilježili i učvršćivali tragove svoga višestoljetnoga puta znanim postojbinama u širim prostorima Tanaisa i Krakova, kao i važnim međuetnijskim stapanjima od huritskih, hauravatiških, ukrajinskih, sarmatskih, antskih i inih do najvažnijih ilirskih i vlaških korjenika čiji se opstoj na ruševinama Rimskog carstva našao na vjetrometini mogućeg velikog europskog sukoba između Franaka i Bizanta. Dolazak malobrojnog, ali dobro organiziranog konjaničkog naroda s poznavanjem sedla, stremena i uzda, među milijunski autohtoni puk koji je u prostor pristizao kroz više od dvadeset tisuća godina – donekle je stabilizirao uzburkano područje i time pomogao da zasja prvotna iskra etnogeneze tog svekolikoga stanovništva u hrvatski narod, kojem etimologiju imena Hrvat prema nekim novijim spoznajama stavlja se u kontekst postojanja neke vrste vladajuće kaste u nekolicini euroazijskih plemena i etnija – nazivane Hrvati. Tome nije usuprot niti spoznaja o iskonu imena Hrvat, kao onih ljudi koji u pradavnim dobima posjedovahu zemlju. Zanimljivo je i saznanje da su Hrvati odvajkada bili dobri bojovnici koji su se u ratovima uvijek znali neprijatelju odhrvati i izvojevati pobjedu u ratu, pa tako i ime hrvatsko svome rodu i narodu.
Odtuda Hrvatima najvjerojatnije niče – ime, jezik i životna snaga, a od autohtonog starosjedilačkog stanovništva pak izvire – genetička slika s najbrojnijom haploskupinom Eu7, koja je u postotku veća nego u bilo kojega svjetskoga naroda te je stoga i nazvana hrvatskom. Poslije Aachenskog mira 812. hrvatske su zemlje potpale pod franačku, dakle, zapadnoeuropsku zonu interesa i u njoj su i ostale, a ta se istina i izričaj imena hrvatskog jasno nazire već i kroz povijesne zapise o knezu/kralju Trpimiru 852., o knezu Branimiru 879., o kralju Tomislavu 925. i nizu kraljeva iz vladarske dinastije Trpimirovića s najslavnijim među njima Petrom Krešimirom IV., koji je vladao od 1058. do 1074. sve do kralja Zvonimira 1100., kao i kroz svekoliko kulturno bivstvo Hrvata do danas.