Croatan Indijanci
BOŽIDAR RUČEVIĆ
CROATAN INDIJANCI
OD LEGENDE DO ISTINE
Split, 2014.
Zapis Croatan iz XVI. st. u Sjevernoj Karolini, SAD
Sažetak
U ovom štivu pokušano je povezati pradavna vrela o Kroatskim Indijancima sa spoznajama našega doba te predočiti neke naznake i putove za imenoslovne, rodoslovne i biološke potvrde o njihovoj mogućoj vezi sa stanovništvom s hrvatske jadranske obale. Osim toga promiče se ideja o suradnji između Dubrovačko-neretvanske županije u Republici Hrvatskoj i Okruga Robeson u Sjevernoj Karolini iz SAD-a, i to na: znanstvenom, turističkom i gospodarskom području. Za nositelje svih aktivnosti predlažu se Sveučilišta u Dubrovniku i Pembrokeu.
Summary
In this reading an attemp twas made to connect ancient sources on Croatian Indians with our age learnings, and todemonstrate somehints andways of confirmations of their possible connection with population from the Croatian Adriatic coast in terms of name, ancestry and biology. Apart from that, an idea of cooperation between ‘’Dubrovnik-Neretva County’’ in Croatia and ‘’Robeson County’’ in North Carolina in USA is encouraged, at: scientific, touristic and economic level. Universities in Dubrovnik and Pembroke were proposed as hosts of all activities.
Sve u ovom štivu postalo je moguće zbog brodograđevnih i navigacijskih umijeća drevnih Dubrovčana
Dubrovačke karake pod zastavom svetog Vlaha (Englezi ih nazvali argosy), svrstane su među najveće i najsigurnije oceanske jedrenjake svoga vremena, od kojih je znano da su jedna ili dvije doživjele brodolom 1541. kod rta Hatterasa u Sjevernoj Karolini, gdje su se našijenci pomiješali s indijanskim stanovništvom. Je li današnja tabla na otoku Croatan na manjoj slici također vrijedan trag o starim Dubrovčanima na američkom kontinentu? (Suad Ahmetović, 1977.) Primjereno mogućem doplovu u to vrijeme do rta Hatteras – dvije dobro opremljene karake krenule su 1541. iz Dubrovnika na prekooceanske putove i nikada se nisu vratile u Grad. Jedan od kapetana bio je Đuro Lovrić.
Meštri iz Dubrovnika bili su vješti brodograditelji te od XV. stoljeća grade karake naoružane do 40 topova s posadom do 140 mornara, i to s tri jarbola, dva križna jedra na provi i sredini te s latinskim jedrom na krmi. Ubrzo su karake, zbog izvanrednih plovidbenih sposobnosti, proširene na mogućnost prijevoza do 1000 vojnika (?!) i tereta do 900 tona te su poboljšane u svakom pogledu. Po sredini broda imale su čak i bunar! Dominikanski samostan u Dubrovniku čuva najvrjedniji uzorak dubrovačke karake iz XV. stoljeća (Husein Dupanović, 1970.), kao i neke važne brodograditeljske nacrte iz toga doba.
Vrijedni muzejski model dubrovačke karake nalazi se u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku
Oštre stijene na obali NC USA
Crtež ratne karake s početka XVI. st.
Replika karake u turističke svrhe, 2013.
Karake su bile dobrodošle u sijaset ratnih i istraživačkih ekspedicija diljem zemaljskih oceana pa je bilo poznato da su u mnogim akcijama španjolske armade često sudjelovali s ljudstvom i brodovima i Dubrovčani (Croati), i to čak s 15 postotnim udjelom te su zato neki tadašnji hrvatski admirali i kapetani bili obasipani mnoštvom privilegija. Dubrovnik je, po nekim istraživačima, u XIV. stoljeću bio treća pomorska sila na Sredozemlju (iza Genove i Mletaka). U XVI. stoljeću Dubrovačka Republika ima 180 brodova i prva je pomorska sila na Mediteranu te po prekooceanskim trgovačkim jedrenjacima dubrovačke i strane zastave, pod svojom komandom, treća je na svijetu (iza Španjolske i Nizozemske).
Najpoznatije dubrovačke admiralske porodice srednjevjekovnog doba, točnije od XI. do XVI. stoljeća su: Bunić (i)li Bona, Crijević, Držić, Gundulić, Vetranović, Miloslavić, Lovrić, Gojisalić, Kranković i Đurinić. Mnoga od tih prezimena do danas su u Dubrovniku nestala te Bunića, Držića, Gundulića i Vetranovića u Gradu više nema, a neka su pred izumiranjem. Po podacima koje je iznio akademik Nenad Vekarić, od 126 dubrovačkih vlasteoskih rodova, samo su tri doživjela 21. st. na području Dubrovačke Republike: rodovi Bona i Gozze žive u Dubrovniku, a rod Sorgo na Šipanu. (Domagoj Vidović, 2012.)
Plovidbenu spremnost dubrovačkih pomoraca potvrđuje postojanje udžbenika ”De navigatione” iz 1464. autora Benedikta Kotruljevića, što je i prvi poznati navigacijski priručnik u povijesti Europe. Vrijedno je znati da je njegova pojava zabilježena oko 30 godina prije otkrića Amerike, 1492. Indikativno je da je francuski leksikograf i pomorski povjesničar uključio u svoj Pomorski rječnik oko 500 originalnih hrvatskih pomorskih pojmova. (Darko Žubrinić, 1995.)
Benedikt Kotruljević (Benedictus de Cotrullis from Dubrovnik) is the author of ”De Navigatione”, 1464. It is the first known manual on navigation in the history of Europe. Note that it appeared almost 30 years before the discovery of America.
The original manuscript is kept at the University of Yale, in the Beinecke Rare Book and Manuscript Library.
It is indicative that a French lexicographer and maritime historian J.Jal included in his Glossair nautique bout 500 original Croatian maritime terms.
Niz ekspedicija u XVI. stoljeću u područje Sjeverne Karoline
Prva engleska ekspedicija, pod Adamasom (Adamsom) i Barlowom, u to područje stiže tek 1584. i kod rta Hatteras zatiču bjeloputu indijansku djecu. Od domorodaca doznaju da su prije više godina jednom već vidjeli bijelce kojima se razbio brod i koji su ostali s njima živjeti, ali bili i u neuspjelom i tragičnom pokušaju sa splavima isploviti na ocean. Englezi u dvomjesečnom boravku osnivaju koloniju i ostavljaju primjerenu skupinu naseljenika. Na povratku sa sobom povedu dva Indijanca, Mantea i Wanchesea, koji zadivljuju London ponašanjem i brzim učenjem jezika. Natrag ih vraćaju plovidbom pod admiralom Greenvilleom i 3. srpnja 1585. ostavljaju na rodnim susjednim otocima Croatan i Roanoke. Naseljenike ostavljene 1584. ne nalaze, koji su izgleda otišli s Indijancima dalje od oceanske obale. Tada je bilo i nekih peripetija s Indijancima zbog nestanka srebrnog pribora za jelo. Englezi otplovljavaju ostavljajući desetak obitelji (muškaraca i žena), koje u slijedećem doplovu 1590. ponovno ne nalaze, što biva u pomorskim dnevnicima zabilježeno kao ‘Izgubljena kolonija’ (The Lost Colony). Na dva debla pronašli su natpise CRO, CROATAN i CROATOAN. Ta drevna putovanja 1584., 1585. i 1590. su u Londonu zajedničkim vijećanjem pripremali dubrovački poklisar i londonski bankar Nikola Gozi-Gučetić i sir Walter Raleigh. Potonji je tu ‘Izgubljenu koloniju’ 1587. uključio u Bitanski imperij boraveći na otoku Ronaoke u neposrednoj blizini Croatoan otoka u Sjevernoj Karalini, SAD.
CROATOAN, zapis na deblu
Američkoengleski pisac i istraživač John Lawson (1674. – 1711.) u svojem štivu iz 1709., ”A New Voyage to Carolina”, zabilježio je da među Croatan Indijancima toga doba u Sjevernoj Karolini postoji legenda o brodolomu i dolasku bijelih ljudi koji su ostali živjeti s njima. Međutim pojava bjeloputih Indijanaca koje je i on uočio – legendu pretvara u istinu. Lawson, među inim, istražuje i ostatke utvrde izgrađene za Sir Walter Raleighove koloniste u dobu iza 1580.
Posebno je zanimljiva Indijanska religijska natuknica – kako je u davno doba njihov Veliki duh Manitou pozvao Bijelog proroka s istoka, pa su s Istočnog oceana jednog jutra doplovili brodovi čiji se bljedoliki vođa zvao Wissakae Yunoke (Lofty Hero = Visoki junak), koji je naučio Indijance moralu, časti i raznim vještinama.
Dokaz svih dokaza o svezi Dubrovčana i Indijanaca pronađen je u sličnosti mnogih indijanskih i hrvatskih riječi
Josip Cuculić dubrovački doseljenik u USA od 1936. intenzivnije istražuje pojavu Croatan Indijanaca u Americi. Pronalazi mnoga dokaziva vrela od kojih je prvotna pročitao u čikaškoj biblioteci u jednoj staroj knjizi od stotinu stranica nekoga onovremenoga američkoga časnika nečitljivo zapisanoga imena – u kojoj je uočio veliku sličnost mnogih indijanskih i hrvatskih riječi.
chinikika – čini kihat, lula za pušenje duhana od kojeg se kiše,
chovan – čoban,
rt Hatteras nazivan i Ottorasko – podsjeća na riječ hrvatsko,
Manteo – Ma(n)te(o), dakle Mate ili Mateo te i ime naselja i ime Indijanca,
mojno – mirno,
nause – naše,
pita – pita, slatki kruh,
pokochen – pokošena livada, ravan bez trave,
Potomac – potomak, rijeka u širem području,
riba-kon – riba, ribarenje,
sat – vrijeme,
strachey achanahawen – strašni oceanski kamen, hrid na kojoj se razbili brodovi,
tar – star,
wissakae – visok,
wissakae yonoke – visoki junak, lofty hero,
yonoke – junak …
Sve ove riječi u rečenicama znače ono što je ovdje opisno prevedeno, dok korijenski te riječi nemaju nikakve sveze niti s indijanskim, niti s engleskim jezikom, ali s hrvatskim imaju. Stoga, da u XVI. stoljeću u Sjevernoj Karolini u Sjedinjenim američkim državama nije bilo Hrvata zasigurno ne bi bilo niti tih i takovih riječi, kao niti bjelopute i svjetlooke djece i mladića među Indijancima, koji su nazvani Croatan te kasnije prema rijeci iz toga kraja Lumbee! Međutim, u njihovom drevnom životnom prostoru ima i danas puno naziva s prvotnom riječi Croatan, i to: naselja, škola, zaljeva, otoka, parkova, šuma te neke hridi i pijesci uz obalu. Tadašnji geografi nisu shvatili da je otkriven novi kontinent – Amerika, nego misleći da se pristiglo u Indiju stanovništvo imenuju Indijancima, a zbog među njima zateklih bjeloputih ljudi pojavljuje se i plemenski naziv, Croatan Indijanci. Takvo nazivanje nije u suprotnosti s od ranije poznatom imenoslovnom grafijom u Hrvata, i to: Croat – Croatan, Croato – Croatoan, Ragusa – Ragusan, Splićan, Hvaran, Dubrovčan, Zagrepčan, naravno, ako ovom autoru njegovo etimološko (ne)znanje dozvoljava da smije rabiti ovakve usporedbe.
Od dobronamjernih Croatan/Lumbee Indijanaca, koji su rado pomagali slučajnim namjernicima ili bjeguncima, postali su miješanjem s pridošlicama pripadnici melungeonske rase, u ovom slučaju, nastale od većinske indijanske, dostatne bjelačke i djelomične crnačke krvi, kao i one od mulata i mestika i/ili već pristiglih nekih melungeona. Današnji izgled ovih Indijanaca je prikazan na nekoliko fotografija. Zbog tih činjenica u USA im nikada nisu priznata prava (rezervati, odštete) koja važe za indijanska plemena, iako se oni indijanskim podrijetlom i danas ponose! Svojim načinom života se u ničemu ne razlikuju od većinske bjelačke populacije u USA, a svoja prava koja im proistječu iz pradjedovskih korijena još i danas traže te o tome vode sudske postupke sa saveznim američkim vlastima.
Nekoliko poznatih Croatan Lumbee Indijanaca
Među njima se prepoznaje Henrry Berry Lowrie (Lovrić?) u čijoj obitelji nalazimo poznate graditelje cesta i mostova (Croatan Sound Bridge i Lowrie road, Manteo, NC) te glumica Heather Locklear, dakle, možda Indijanka naše gore list?
Croatan ili Lumbee Indijanci
Prva škola Croatan Indijanaca utemeljena je 1887. u Pembrokeu u Sjevernoj Karolini čime se je Lumbee pleme osamostalilo u školstvu. Na slijedećoj slici je jedan razred iz početka XX. stoljeća. Ta škola – ”The Croatan Normal Indian School” u razdoblju kroz 109 godina nekoliko je puta stupnjevana na više školske razine, da bi se 1996. utemeljila i u obrazovni sustav uklopila i sveučilišna nastava – ”The University of North Carolina at Pembroke”, uz čiju sliku se nalazi fotografija nedavno izgrađene zgrade ”Vijeća Lumbee Indijanaca” u kojoj je i sjedište njegova predsjednika. Izgled zgrade vijeća Lumbee Indijanaca podsjeća na ogromni moderni vigvam, tradicijsku indijansku nastambu!
UMJESTO POGOVORA PJESMA O CROATANIMA *
Autor: Stjepan Šešelj
Hrvatskom zemljom vlado kralj Ferdinand Habsburški, dužd Priuli i sultan Sulejman Veličanstveni, a dušama joj Gian Pietro Caraffa papa Pavao IV.
Ja Stipan, vjertuoz i brodski skrivan, ovo pod zakletvom zapisah, svjedokom sam i u tome sam sudjelovao.
U početku
Razbi se gosparski navo
(bit će da sv. Vlaho je spavo)
Poglavica Hatterasa primi mokraguzu čeljad
Indijanci njegovi segvitahu ga te u peijevodu vele
Sluga vam se gospari dični cijelo nam pleme
Brodolomci zahvalni pokloniše im
U krunici
Rogača sjeme
(o kako to samo umiju te Croate)
I već kusahu lačni ukusne indijanske salate
Pa kad tač biše siti i napiti
Prvo gospar Dživo pozva kao svoju
Jednu lijepu Evu
Ne mareć za boju
A ona zače i sina mu rodi
Croatan ime mu daše
Kupajuć ga u izvora vodi
Sreća neizmjerna dubravom se oglasi
U ljubavi staše isprepletat se crne i žute vlasi
Džono Maro Luko Pasko i ini
Poznavajuć svoje crvenokože Eve
Začinjahu temelje nove novoj domovini.
Sedmoga dana
Počinu cijelo pleme Croatana
Pojući psalme prvih sretnih Američana
* Pjesma ”U početku” objavljena je u pjesničko-grafičkoj mapi ”Amerika Croatan America” Antuna Cetina i Stjepana Šešelja, Toronto – Zagreb, 1988., te u knjizi ”Približene daljine Duhovne Hrvatske” Stjepana Šešelja, Zagreb, 2009.
PJESMA O CROATANIMA
AMERIKA CROATAN AMERICA
(Izvješće o stvaranju Amerike iz godine 1558. od utjelovljenja Kristova, dok je Hrvatskom zemljom vlado kralj Ferdinand Habsburški, dužd Lorenzo Priuli i sultan Sulejman Veličanstveni, a dušama joj Gian Pietro Caraffa papa Pavao IV.
Ja Stipan, vjertuoz i brodski skrivan, ovo pod zakletvom zapisah, svjedokom sam i u tome sam sudjelovo.)
U početku
Razbi se gosparski navo
(bit će da sv. Vlaho je spavo)
Poglavica Hatterasa primi mokraguzu čeljad
Indijanci njegovi segvitahu ga te u prijevodu vele
Sluga vam se gospari dični cijelo nam pleme
Brodolomci zahvalni pokloniše im
U krunici
Rogača sjeme
(o kako to samo umiju te Croate)
I već kusahu lačni ukusne indijanske salate
Pa kad tač biše i siti i napiti
Prvo gospar Dživo pozna kao svoju
Jednu lijepu Evu
Ne mareć za boju
A ona zače i sina mu rodi
Croatan ime mu daše
Kupajuć ga u izvora vodi
Sreća neizmjerna dubravom se oglasi
U ljubavi staše isprepletat se crne i žute vlasi
Džono Maro Luko Pasko i ini
Poznavajuć svoje crvenokože Eve
Začinjahu temelje nove novoj domovini
Sedmoga dana
Počinu cijelo pleme Croatana
Pojući psalme prvih sretnih Američana
AMERIKA CROATAN AMERICA
(An account on the creation of America from the year of our Lord 1558., when Croatian lands were ruled by King Ferdinand of Habsburg, Doge Lorenzo Priuli and Sultan Suleiman the Magnificent, and Croatian souls by Gian Pietro Caraffa, Pope Paul IV.
I, Stipan, man of culture and the ship’s scribe, do hereby record as follows under oath, having myself witnessed and partaken in it.)
In the Beginning
An argosy foundered in the deep
(verily, St. Blaise must have been asleep)
The Hatteras chief received the wetassed wights
Attended by his Indians, and spake, in translation,
Our tribe, fair sirs, is here to serve your needs
In gratitude the castaways presented them
With carob seeds
In a rosary strung
(oh, trust the Croats to know how)
And voraciously took to savoury Indian greens
And having eaten and drunk their fill
First Master Dæivo took himself to woo
A comely Eve
Heeding not to her hue
And she to him begat a son
Naming him Croatan
In limpid spring water they bathed the boy
And the glade resounded with infinite joy
In love the golden and raven tufts entwined
As Dæono Maro Luko Pasko and the every other hand
Wooing their redskinned Eves
Begat new roots in a new homeland
On the Seventh Day
Rested the tribe of the Croatans
Chanting the psalms of the first happy Americans
English translation of the poem, Janko Paravić, Zagreb
Šešelj – Cetín: Amerika, Croatan, America, Zagreb – Toronto, 1988.
AMERIKA CROATAN AMERICA
(Informe sobre la creación de América del año 1558 después de la encarnación de Cristo mientras que en la tierra croata gobernaban el rey Ferdinand de Habsburgo, el duque Lorenzo Priuli, el sultán Suleiman el Grande y las almas, Gian Pietro Caraffa papa – Pablo IV.
Yo Stipan, virtuoso y escribano naval, escribo esto bajo juramento como testigo y participante en el asunto)
En el comienzo
El barco de Ragusa se rompió
(parece que San Vlaho se durmió)
El cacique de los Hatteras a los viajeros empapados recibió
Sus indios siguiéndole dijeron en la traducción
Toda nuestra tribu, dignos señores, está a vuestra disposición
Agredecidos los náufragos les ofrecieron
En un rosario
Semillas de algarrobo
(Oh, esto sólo pueden hacerlo los croatas)
Y hambrientos comieron sabrosas ensaladas indias
Ya comidos y bebidos
Primero el Señor Dæivo como suya reconoció
Una hermosa Eva
Sin importarle su color
Y cuando ella concibió y un hijo le dió
Croatan como nombre le pusieron
Bañandole en agua de manantial
Una suerte immensa por el bosque se extendió
En el amor el cabello negro con el rubio se entrelazó
Dæono Maro Luko Pasko y demás
Reconociendo a sus Evas de piel roja
Dieron base a su nueva patria
El septimo día
Toda la tribu croata descansó
Y los salmos de los primeros felices americanos cantó
Traducción del poema al español, Marija Roščić, Zagreb
Šešelj – Cetin: Amerika, Croatan, America, Zagreb – Toronto, 1988.